utorak, 21.08.2007.

Evo mene u Metropoli

I eto,stigao ja, u Metropolu.Prvih mjesec dana sam tu i prilagođavam se lagano.Ritam,trka,strka,trči tamo,trči ovamo,daj ovo,daj ono.
U glavnom na poslu sve OK.Ljudi su me dobro prihvatili i nije bilo nekih incidentnih situacija.Osim što sam se drugi dan zaglavio u wc-u.E to je bio šok.Odem ja u toalette,uredno se zaključam,al se nemogu otključat.idealna situacija za klaustrofobičare,srećom nisam taj :).Prvo pogledam u džep jesam li ponio mobitel,i naravno da nisam.Onda reko,polako smiri se nije sve tako crno kako izgleda.Uzmem ključ,izvadim iz brave,vratim ga ali neće da uhvati.No krasno,pomislih,sada će se kolege imati čemu smijati,došao novi i drugi dan se uspio zaglavit u wc-u.No dobro pomislih,i to će proći,smijat će mi se tjedan-dva i gotovo,proći će ih.Skoncentriram se lagano i ponovno gurnem ključ,i opet ćorak.Šta da radim?Razvaliti vrata?A ništa idem opet pokušati,stavim ključ,malo ljevo malo desno,ni makac.A da počnem vrištat i lupat,čut će me neko?Ma ne,mogu ja to sam riješit,ključ u bravu,lagano,ljevo desno,klik.....otklčjučaše se vrata......uhh......izađoh iz toaletta.Kapljice znoja sljevale su mi se niz lice,ko da sam imao malo tvrđu stolicu,a ja se jadan išao samo popiškit :).
Dobro,još sam par puta prolio kavu,onako malo,ne pretjerano,na putu od čajne kuhinje do ureda,ali sve u svemu OK.
E da fasciniran sam metropolskim penzićima.U koje god doba dana išli na posao,s posla ili bilo gdje oni su uvjek tu.Sjede glave,sa maramama ili bez,sa štakama ili bez.Jutros krenem na smjenu i sa prvim jutarnjim tramvajem, i mislim se OK jutros neće bit gužve pa ću presjedit put do posla,kad tamo soprajs soprajs što bi rekle kolege sa BiBiSija,pun tramvaj sjedih glava.Glavinjaju nekud,a kuda će ovako rano pomislih.Pa ja da nemoram na posao nebih se makao nigdje iz toplog kreveta,bože,bože.Nije da imam nešto protiv penzića,dapače,ali da me fasciniraju,fasciniraju me.
Eto toliko za ovaj put,uskoro krećem i u noćne smjene pa ću si malo misli prenjeti i na ovaj moj blog koji,nadam se,niko ni ne čita :)

- 06:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.06.2007.

I tako to biva

Probudiše me jutros prve zrake sunca, onako nježno me dodirujući svojom toplinom, najavljujući još jedan vreli dan. Sjedoh na krevet pokušavajući se razbuditi, zapalih cigaretu i stadoh razmišljati. Pa čovječe još će me samo nekoliko dana grijati sunce moga grada, grada u kojem sam se rodio, proveo djetinjstvo, mladost,... Grada u kojem sam živio trideset i četiri godine, godine radosti i godine tuge, godine sreće i nesreće, i sve smo nekako zajednički djelili, ja i moj grad. Opraštam se od njega lagano, u tišini već petnaestak dana, hodim lagano ulicama njegovim i pamtim svaki detalj. Svaki papirić na ulici, odbačeni opušak cigarete, slomljenu grančicu, odbačeni papir od sladoleda. Nekad me prije to užasavalo, a sad mi se čini kao da je taj papirić od sladoleda neodvojivi dio tog asfalta i te ulice i falilo bi nešto kad ga nebi bilo. Obilazim tako svaki kutak i pamtim ga, urezujem u sjećanje svoje. Znam reći će mnogi pa vratit ćeš se, dolazit ćeš na odmor, na vikend, ali ja se želim od njega oprostiti dostojanstveno i da mi nijedna ulica nijedan trg, nijedan kamen ne zamjeri što se nisam sa njim oprostio. Obilazim njegove mostove, jedan po jedan, stanem na sredinu svakog i pogledam u zelenu rijeku, rijeku u kojoj sam se okupao prije rata nebrojeno puta i koja me je rashladjivala svojim ledenim brzacima u vrelim ljetnim danima. Zapamtio sam svaku stjenu i uživao gledajući kako gole izviru iz hladne rijeke. Nikad kao ovih dana nisam primjećivao njihovu ljepotu. A onda bih sa jednog mosta odlazio na drugi uskim prašnjavim sokacima gdje i danas, kao što smo mi nekada, djeca trče za loptom crvenih lica sa kojih im klizi znoj. Da, neki novi klinci, pomislih vraćajući se u dane kad su igrali Apro Sokak i Red Boys. Ja sam igrao u Redsima i morao sam imati crvenu majicu. A imao sam samo jednu dugih rukava pa da vidiš kako se znoji u tome. Prođoh pored stare pošte gdje je nekad bilo veliko parkiralište i gdje su se igrale najvažnije utakmice, naravno sada je tu trgovački centar al i on mi je sad nekako drag i zagrlio bi ga najrađe. Prođoh kraj nekadašnjeg kina, pa beko, pa....ulicom radosti do još jednog mosta. Zadivi me njegova bjelina iznova, mada ga ja pamtim starijeg i sivog posivjelog od vremena. Sad mi je nekako nov, pretjerano nov, ali me podsjeća na onog starog. Koliko sam puta presao preko njegovih leđa a on se nikad nije bunio, nikad mi nije rekao nemoj sad po meni gazit. Sjedili bi na kraju mosta i smijali se nespretnim turistima koji nisu znali hodati preko njegovih kamenih kralježaka, teturali bi, klizali bi se i nepretno prelazili preko držeći se uz ogradu. E da, dobri novi stari moj. A onda poplošanom krivudavom ulicom kraj nekadašnjeg hotela pa kroz cernicu. A onda do CAlamusa na kavu.Sa terase se vidi cijeli grad a lagani vjetrić ti donosi dašak svježine.
E dragi moj, družit ćemo se još devet dana sami ja i ti.....

- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.08.2006.

knjiga sjećanja

Bijaše težak dan jučer. Sa posla sam išao kupovat neke stvarčice prije godišnjeg. Zrak je bio ljepljiv i težak, sparina se isijavala iz asfalta, a kapljice znoja slijevaše se niz moje lice. Bile su uporne, ma koliko ih ja brisao, one su se i nadalje pojavljivale kao da im nema kraja. Oblaci su plutali nebom kao bjele lađe na morskoj pučini. Sprema se kiša pomislih, jer velika je vlaga u zraku. Grad bijaše pust, samo pokoji rijetki prolaznik i pokoji automobil prolazili su cestom. Pa da, ko bi po ovakvom vremenu išao igdje osim nas nekoliko luđaka. Nakon šopinga otišao sam kući na ručak pa na trening. Vratih se sa treninga i napravih si cedevitu u bokal od litra. Ručnikom sam brisao znoj sa sebe dok me klima šibala po golom tjelu. Pomislih kako to baš i nije zdravo al morao sam se nekako rashladit. Zavalio sam se na trosjed, zapalio cigaretu i zurio u TV na kojem nemam pojma ni šta se emitiralo, bitno da je nešto (ili netko) pričao. Uronuh u misli i ispred mene pade prašnjava knjiga sjećanja. Nisam je odavno uzimao u ruku, pomislih. Knjiga se otvori na stranicu u jedno davno ljeto, još za vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Tog dana vrućina bijaše nesnosna, toliko da se asfalt topio a noge su ti propadale i imao si osjećaj ko da hodiš po mekom tepihu perzijskom. Skupili smo se na Kantarevcu u dogovoreno vrijeme, oboružani novom loptom koju smo zajednički kupili. Skupili se u krug kao pravi sportaši, još jednom napravili raspored ko šta igra i na kojoj poziciji i zakleli se da će mo se borit do zadnjeg atoma snage. Igrali smo protiv ekipe s Luke, koji su godinu prije osvojili malonogometni turnir, pa su oni bili apsolutni favoriti. No, znali smo da im možemo parirati. Edi je bio na golu, ja sam igrao zadnjeg, Braća Parezanović na bokovima,Azer u sredini a Kurila je bio napadač. To je bila utkamica za pamćenje.Nikad nismo odigrali takvu utakmicu. posebno mi je ostala u sjećanju akcija koju sam ja započeo, odigrali smo pet dodavanja od prve, našao sam se oči u oči sa njihovim golmanom, i onako kulerski kao da mi je to rutina, provukao sam loptu golmanu kroz noge. Prolomio se aplauz sa tribina i tek sam tad primjetio da se na tribinama nalazi nekoliko desetaka ljudi. Kako sam tada bio sretan a moji saigrači su me grlili i tapšali po glavi sa osmjehom na licu. Bravo mali, reče mi Azer koji je bio naš najbolji igrač. Kada ti neko, ko je u tvojim očima velik ili ti je uzor na neki način, kaže bravo osjećaš se važan i velik.
A onda mi se kroz knjigu sjećanja provukoše sve one djevojke za kojima mi je srce igralo. No, one baš i nisu marile za to. A bilo ih je dosta. Valjda se čovjek u tim godinama zaljubljuje po 24 puta dnevno i sad mi to nekako sve smješno izgleda.No tada mi baš i nije bilo smješno. Tada sam tugovao za njima, dok se nakon par minuta ne pojavi nova i ja se opet zaljubim i opet nakon par dana (kada dobijem korpu) tugujem.
Knjiga se otvori na stranici rata. I sva sreća da me iz prošlosti u realnost vrati zvonjava telefona. Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......

Eto dragi čitatelji (mada vas nema puno) neće me bit petnaestak dana jer idem na godišnji odmor.
Uživajte u životu

- 10:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2006.

O jednoj mladosti

Jedna mladost, jedan cvijet nade,raste tiho u srcu tvom.
Drugi zate ovaj svijet grade, s malo prave istine u tom.
Pričaju ti priče te, i svaka ima svoj sretan kraj.
Al prešućuju da taj svjet krade, baš tvoga sunca sjaj.

Jedna mladost, jedan san sreće, a do nje još dalek, dug je put.
I dok srce na svoj put kreće, u taj cvjet ocvao i žut.
Odjednom ćeš shvatit sve, da nigdje nema plamena tvog.
Poput mrtve rijeke svjet teče, bez cilja svog.

Tko zna, možda name čeka neki drugi svijet.
Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet.
Možda, tko zna, jedan od sretnijih, jedan od tisuću, bit ću baš ja.
Tko da zna? Tko da zna?

Evo malo davim al ova pjesma mi se vrti u glavi ima nekoliko dana :). Eto odmorite se od mene do ponedjeljka :)

- 13:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2006.

pitam se...

Pitam se, jesi li sama večeras?
Ponekad čujem da je svijet pozornica, i da svatko dobiva po zasluzi
kao što to pjesnik reče.
Sudbina se poigrala udjelivši mi ljubav s tobom, moja draga.
Scena prva, naš susret.
Zavolio sam te na prvi pogled.
Ti si znala svoj put, negubeći iz vida što želiš, ko bi već.

A onda scena druga, izgledala si promjenjeno, igrala čudno, a da ja nikad ne saznam zašto.
Dušo, lagala si kad si rekla da me voliš.
A ja nisam imao razloga da ti nevjerujem, jer to je to.
No, ja ću radije živjet bez tebe, nego slušat tvoje laži.

No, pozornica je onamo.
Ja stojim sam sa prazninom svuda oko sebe.
Ti se, vjere mi, više nećeš sladiti.
A ja znam da je vrijeme i da se zavjesa spušta.

- 14:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 26.07.2006.

Imamo izbornika!

Neznam da li su ljudi iz HNS-a razmišljali o ideji da se iz dimnjaka u hrvatskoj kući nogometa pušta bjeli dim kad dobijemo izbornika ali trebali bi. Eto ,draga nacio, imamo ga! Moram priznat da po prvi put u naciji vlada koncenzus oko imena novog izbornika a i ja se topim u masu onih koji su Bilića vidjeli na tom mjestu. Znam ,reći će protivnici njegova izbora, da je mlad i bez relevantnog trenerskog iskustva kao što su to bili neki strani stručnjaci koji su se kandidirali za ovo mjesto ali njegov igrački potencijal, iskustvo igranja u inozemstvu, iskustvo SP-a 98, mladost, moderna vizija nogometa i ako hoćete Slavenov intelekt ulijevaju mi povjerenje. No, bojim se, da ćemo, u koliko dođu lošiji rezultati, ponovno pljuvati po izborniku i tražiti njegovu glavu na pladnju i psovati Markovića,srebrića i ostale u krovnoj organizaciji nogometa u Hrvata jer mi smo takav narod. Kruha i igara naš je moto. No, nismo mi krivi za takav mentalitet, navikli su nas na takve rezultate pa je logično da od svake reprezentativne vrste u bilo kojem sportu očekujemo najviše. Pogledajte samo šta ova nacija ima u svjetu sporta. Krenemo li od tenisa, dvojica među prvih 10 na ATP ljestvici i osvajanje Davis cup-a, u rukometu smo poharali svijet samo još da osvojimo Europu, u vaterpolu među svjetskom elitom, a kako opisati "čudo" zvano Janica i Ivica Kostelić, Blanka Vlašić, Zoran Primorac, Tamara Boroš, Duje Draganja, Gordan Kožulj i mnogi drugi pojedinci koji svojim marljivim radom često u potpuno neprimjerenim uvjetima za treninge i sa škrtim financijskim sredstvima ostvaruju vrhunske rezultate. Mnoge bogatije i mnogobrojnije nacije nemogu se pohvaliti ovakvim arsenalom sportaša. Dakle, razmazili su nas i sad očekujemo od svakog od njih pojedinačno i u kolektivu vrhunske rezultate pa je logično da, u koliko oni izostanu, tražimo glave.
Na kraju nemogu a da nepoželim sreću novom izborniku da uspije, da nas odvede na Europsko prvenstvo, jer bi svaki drugi rezultat bio ocjenjen kao neuspjeh i ponovno bi mi Hrvati tražili izbornikovu glavu. Imenjače sretno ti bilo, tebi sa nama i nama sa tobom
Mi, Hrvati

- 07:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 25.07.2006.

Ljetna oluja

Bijaše ovo teška noć.Probudih se i na nekoliko sekundi nisam znao jesam li još u snu ili na javi.Pogledah oko sebe i svatih da sam u svojoj sobi,uh dobro je pomislih.Sa mene su klizile kapljice znoja od sparine koja se uvukla u sobu.Ugledah munju koja osvjetli sobu i svatih da se vani nešto događa.Prve krupne kapi kiše počeše ritmički udarati od lim na prozoru a nebo bijaše tamno i oblačno.Nisam znao koliko je sati pa me ta znatiželja natjera da pomaknem ruku prema noćnom ormariću.Uzeo sam sat u ruku i vidjeh da je 3 i 11.Ustao sam i laganim koracima odteturao do dnevnog boravka po cigarete i pepeljaru.Vrativši se u sobu pomislih kako nisam normalan gdje se ustajem u ova doba.Stao sam na prozor,vjetar se poigravao sa zavjesom iza mojih leđa i unosio dašak svježine u moju sobu.Mmmm miris kiše ljetnje,jako volim taj miris.Zapalih cigaretu i prepustih se pogledu na usnuli grad.Munje su osvjetljivale grad a kiša je prala njegove prašnjave uzavrele ulice.Vjetar se poigravao sa krošnjama drveća i pokušavao otrgnuti požutjelo,od sunca izgorjelo,lišće.Grmljavina je postajala sve glasnija kao da želi probuditi usnuli grad.Odjednom se sve utiša.Kiša postade sve slabija,munje se udaljiše prema sjeveru a i grmljavina se čula samo u daljini.Povukoh posljednji dim cigarete i vratih se u krevet.Vjetar je još unosio svježinu i lagano me milovao po tijelu (barem neko da me miluje pomislih u sebi) i lagano utonuh u san.
Kada se moj najveći neprijatelj (alarm na mobitelu) aktivirao jutros u 6 i 20 jedva otvorih oči. Izvukoh se lagano iz kreveta i onako kao robot napamet oteturah do kupaonice,spremih se i na posao.Vani je neka sparina i imao sam osjećaj kao da mi fali zraka teško dišući.Sad pijuckam kavicu i pišem vam ove retke i po prvi put me baš briga šta ćete misliti o ovim mojim mislima :)

- 07:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.07.2006.

bez naslova :)

Ma svidjelo se meni pisat ovo nadam se da niko neće čitat ove moje gluposti. U glavnom valja mi još sat vremena izdržat na poslu, svi su po godišnjim na moru, a ti se dragi moj @ kuhaj na +40 u hladu i sanjaj o nekim dalekim morima,plažama punim svakojakih ljudi koji leže na svojim ručnicima i guštaju u vrelini sunca. Malo me neka depra spucala al nadam se da je to prolaznog karaktera.
A sutra bi trebali saznat i ime našeg novog izbornika. Bilić ili Ivanković pitanje je sad. Mada su više dosadili i Bogu i narodu sa nagađanjima, da se mene pita ja bi dao priliku Biliću. Ali neću vas više sa tim dušiti.
Mislim da ću ujutro imat više inspiracije napisat nešto pametno........sad sam već umoran od života a i kavica mi je potrebna

- 13:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

EVO ME, DAKLE JESAM :)

Evo postadoh i ja dio velike blog-erske obitelji diljem svijeta.Pa, dobro vam došao i ako budem imao loših tekstova nemojte mi zamjerit jer ja sam samo amater blogerski tu,i ovo su mi prve riječi napisane.
Dakle samo da znate da sam stigao :)

- 10:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.